Return to Župa i župni ured

Povijest župe i župna monografija

Povijest župe nije tako davna i duga u današnjim okvirima, ali je bogata i zanimljiva.
Ivica Valent sastavio je župnu monografiju koju možete nabaviti u župi.

U kratkim crtama:

Pokušaje za dolazak franjevaca konventualaca na prostore Siska susrećemo već tridesetih godina 20. stoljeća, kada sisački župnik Borković 26. kolovoza 1930. na Provincijalat u Zagreb šalje dopis kojime moli jednoga mladog redovnika za pomoćnika u Sisku. Nije se moglo izići u susret zbog manjka braće. Nije prošlo mnogo vremena, niti deset godina, kad je zagrebački nadbiskup Stepinac franjevcima konventualcima povjerio župu u Selima kod Siska. Dana 8. studenoga 1939. Provincijalat je primio od generalnog ministra iz Rima otpis Kongregacije za redovnike da se u Selima kraj Siska otvori redovnička kuća Provincije. Već sljedeće godine, 28. rujna 1940., dekretom iste rimske Kongregacije otvoren je novicijat Provincije sv. Jeronima u Selima, no pokušaj uslijed teških ratnih neprilika nije uspio, pa se nakon godine dana zatvara novicijat u Selima i premješta u zagrebački samostan. U isto vrijeme, dekretom od 13. kolovoza 1941. zatvara se i samostan u Selima, ali na župi i dalje ostaje jedan redovnik da upravlja pastoralnim radom, sve do 1946. godine, kada se Provincija odriče i upravljanja župom, što zagrebački nadbiskup prihvaća.

Tijekom rata bilježimo još jedan pokušaj dolaska franjevaca konventualaca u Sisak. 15. srpnja 1941. tadašnji provincijal o. Ambroz Vlahov izvješćuje dekanatski ured u Sisku da je gradsko poglavarstvo darovalo Provinciji zemljište za gradnju crkve i samostana. Mjesec dana kasnije, 13. kolovoza iste godine, Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu dopušta da se u Capragu podigne samostan i crkva. Provincijal Vlahov uskoro upućuje dopis Zemljišnoj zajednici Sisak-Novi, s molbom za zamjenu zemljišta, budući da darovano zemljište svojom konfiguracijom ne odgovara planovima. U promemoriji od 12. lipnja 1942. opisani su detaljnije okviri namjeravanih gradnja. Crkva bi trebala primiti bar 800-1000 vjernika, u samostanu bi trebalo biti smješteno 20 redovnika, sjemenište bi trebalo primiti 60 sjemeništaraca, sa sobama i učionicama, a predviđen je i odjel za časne sestre, dok bi katolički dom uz veliku dvoranu trebao imati i prostorije za razna katolička društva. Nešto kasnije, 19. listopada 1942., objavljen je i vrlo precizno razrađeni plan kuće matice, kako je bio zamišljen i nazvan novi centar Provincije sv. Jeronima u Capragu. Sada se uz već navedene detalje spominju i prostorije za provincijsku upravu, velika tiskara i gospodarske zgrade s vrtom. Na natječaj za izgradnju ovoga zaista sadržajnog središta javilo se više arhitekata, a zasebna tročlana komisija na svojemu sastanku 20. ožujka 1943. odabrala je ponudu ing. Arh. Marijana Haberlea. No, uslijed sve bržega i težeg pogoršanja prilika, ovaj velebni projekt nije dočekao ni početak svojeg ostvarenja.

Nakon postupnog smirivanja stanja po svršetku rata ponovno dolazi do inicijative za dolazak naših fratara u Sisak. Kada su nešto popustile zategnutosti između novih komunističkih vlasti i Katoličke crkve u novostvorenoj državi, u drugoj polovici šezdesetih godina, intenzivira se sve više dopisivanje između Provincijalata franjevaca konventualaca i Župnog ureda u Sisku, sa željom da bi fratri konačno dobili u Sisku prikladan prostor za djelovanje i apostolat, ali ne više u Capragu, već u novome sisačkom naselju Galdovu.

Treba istaknuti da je župski život ovdje započeo već 22. veljače 1968. dekretom zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera, u kojemu opunomoćuje kapelana župe sv. Križa vlč. Matiju Stepinca da vodi sve poslove oko uspostave nove župe u Galdovu i da pravomoćno potpisuje sve pravne akte i ugovore koji se odnose na ovu župu. Na osnovi dekreta i dobivene punomoći vlč. Stepinac kupuje nedovršenu obiteljsku kuću u ulici Brezovičkog odreda, i pokreće uređenje kuće za liturgijske potrebe.

Nakon kupnje ove kuće za potrebe župe vlč. Petar Lončarević, tadašnji župnik Sv. Križa u Sisku, daje pristanak da u novoovnovanu župu dođu redovnici koji bi je preuzeli. Oni su odmah zatražili odobrenje za izgradnju samostana, kako bi se uz otkup susjedne parcele mogao izraditi detaljniji dugoročni plan župnoga središta. Koncem svibnja 1968. provincijal o. Marijan Žugaj šalje o. Petra Odaka u novu župu sv. Josipa radnika, u koju je, prema zabilježbama kronike samostana i župe, fra Petar stigao 7. lipnja 1968. u „fići i s dva kufera“. Odmah potom dobio je dekret kojim se imenuje za kapelana u župi sv. Križa.

U međuvremenu Zagrebačka nadbiskupija 31. kolovoza 1968. šalje Skupštini Općine Sisak dopis u kojemu ju obavještava kako je otvorila javnu kapelu u župnoj kući župe Sisak-Galdovo, gdje će se «vršiti svi vjerski čini: sv. misa, propovijedi, ispovijedi, vjeronaučna pouka i drugo». Nadbiskup Šeper 19. studenoga iste godine donosi dekret o osnutku župe, u kojemu između ostalog stoji kako «zbog pastoralnih potreba u Sisku… određujem da se 24. studenoga 1968. otvori nova župa sv. Josipa radnika u Sisku-Galdovo». Na prijedlog Provincijalata 19. studenoga iste godine nadbiskup Šeper je imenovao fra Petra Odaka za prvog upravitelja župe, a fra Anđelka Sesara za prvoga kapelana iste župe. Posebnim ugovorom između Nadbiskupije i Provincije od 11. prosinca 1972., župa sv. Josipa radnika u Sisku trajno je povjerena na upravljanje franjevcima konventualcima.

Nakon upornih dolazaka na Općinu, 20. ožujka 1980. napokon je izdana dozvola za izgradnju crkve i to na prostoru već postojeće obiteljske kuće. Idejno rješenje za crkvu izradio je ing. arh. Davor Salopek, a građevinski nadzor vršio ing. Lojzo Buturac. Do polovice kolovoza nova crkva je stavljena pod krov, a kapelica koja je bila unutar postojeće crkve srušena.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske i uspostavom nove demokratske vlasti, prestaje onemogućavanje i otežavanje djelovanja župe. Usprkos ratnim razaranjima (zbog blizine bojišnice), život župe i vjernika se nastavlja, pa tako 1992. fratri počinju razmišljati o uređenju unutrašnjosti župne crkve, njezinu produženju, izgradnji kora i podizanju zvonika. Radovi su dovršeni 1993. godine, kada je uoči proslave 25. obljetnice župe tadašnji pomoćni zagrebački biskup Juraj Jezerinac blagoslovio crkvu i novo zvono. Godine 1996. akademski slikar Marijan Glavnik izrađuje reljef sv. Josipa radnika. Konačni izvanjski izgled crkva sv. Josipa dobiva 1999. podizanjem zvonika. Posljednje uređenje crkve bilo je 2004. godine, za gvardijana i župnika o. Anđelka Sesara. Tada su na postojeću lamperiju u unutrašnjosti crkve postavljene gipsane ploče i uvedena nova rasvjeta. Nakon unutrašnjeg uređenja crkve akademski slikar Tihomir Lončar izrađuje stropnu sliku, korpus za križ u crkvi i oslikava stakla na pročelju crkve. Tako je novouređenu crkvu 6. studenoga 2005. posvetio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, u nazočnosti brojnih svećenika i župljana, a u oltar su ugrađene moći bl. Ivana Merza. U povodu obilježavanja 40. obljetnice osnutka župe akademski slikar Marijan Glavnik izradio je kip sv. Josipa radnika koji se nalazi na ulazu u samu crkvu.

Usporedno s nastojanjima da se stvori doličan prostor za liturgijska događanja, fratri su razmišljali i o gradnji samostana, jer prostorije iznad kapelice prvobitne kuće nisu bile primjerene životu redovnika. Do osnutka samostana u pravnom smislu dolazi 21. prosinca 1972. kada je i službeno osnovan franjevački samostan sv. Antuna, kojemu fra Petar Odak postaje prvi gvardijan. Sada tek počinje borba fratara da dobiju zemljište i podignu samostan u neposrednoj blizini bogoslužnog središta. Nakon dugog natezanja, jer su općinske vlasti u Sisku uporno odbijale svaku zamolbu, fratri su uspjeli dobiti dozvole i u novopodignute samostanske kuće za smještaj braće (u jednoj) i časnih sestara (u drugoj), uselili u lipnju 1979. godine, kada je 20. lipnja provincijal o. Ferdinand Ćavar u privatnoj formi blagoslovio nove prostorije.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske dolazi do ostvarenja prvotne namjere o izgradnji samostana, pa 1995. počinje spajanje dviju samostanskih kuća, te je kardinal Franjo Kuharić 1996. blagoslovio novouređeni samostan sv. Antuna. U njemu žive i djeluju tri člana samostanske zajednice, a sadašnji je gvardijan o. Roko Bedalov, koji ujedno i upravlja župom sv. Josipa Radnika.